„Ma to je ljubav! Mogu se zamisliti da radim i bilo što drugo, ali ja sam sretan tu gdje jesam. Odrastao sam na selu, volim i ovce i krave. Tko to ne voli, jednostavno ne može biti uspješan stočar,“ priča 39-godišnji Damir Tišma koji sa svojom peteročlanom obitelji živi u selu Ivoševci u općini Kistanje u Hrvatskoj. Damir je idealan primjer čovjeka koji živi u skladu s prirodom. Kad bi više ljudi slijedilo njegov primjer, izazova bi bilo kudikamo manje: ljudi bi bili sretni, a priroda bi uzvraćala svojim resursima koji nam omogućuju puno toga, od vode i hrane do lijekova ili tek inspiracije.

No svakodnevica je nešto drukčija: nismo uvijek u skladu s prirodom, niti uvijek razumijemo što to točno podrazumijeva. Utoliko je primjer gdje Nacionalni park Krka pruža podršku stočarima putem Sporazuma o korištenju zemljišta bez naknade, odličan primjer spomenutog sklada: stočari mogu izvoditi stoku na pašnjake Parka, garantirajući da isti neće zarasti.

„Meni je cilj da imam što veći pašnjak, a njima je cilj da je pašnjak čist. Uz to, Park želi dobru suradnju s lokalnim stanovništvom“, kaže Damir Tišma

„Pronašao sam parcelu koja mi se jako svidjela, i to sasvim slučajno, pa sam se raspitao u Šumariji tko je vlasnik, da saznam kako se vrši zakup pašnjaka. Uputili su me na Nacionalni park Krka, upoznao sam gospodina Dragu Marguša i ispostavilo se da i njima jako odgovara da im ja vodim računa o pašnjaku“, objašnjava Damir kako je započela suradnja s parkom. Park je tražio kome bi ponudili prostor za ispašu, kako bi ta osoba ili obitelj istovremeno vodila računa o održavanju istog. „Teren je ogroman, zarastao smrekom. Meni je cilj da imam što veći pašnjak, a njima je cilj da pašnjak nije zarastao. Uz to, Park želi dobru suradnju s lokalnim stanovništvom“.

Javna ustanova „Nacionalni park Krka“ ovaj projekt provodi u cilju očuvanja kamenjarskih pašnjaka i bioraznolikosti jer je čovjekov način života proteklih desetljeća uvjetovao i promjene u sastavu biljnih vrsta i strukturi staništa. Stručni voditelj Parka, dr.sc. Drago Marguš, objašnjava kako se izuzetna raznolikost aktivnih pašnjaka tijekom godina prorijedila. „Pašnjaci koji su ranije korišteni za ispašu, zarasli su u grmoliki tip vegetacije ponajviše smrekom. Takav tip vegetacije ima znatno manju bioraznolikost i bogatstvo vrsta u odnosu na kamenjarske tipove vegetacije. Osim što ovim projektom sprječavamo nastanak sukcesije, aktivno sudjelujemo i u smanjenju opasnosti od požara“.

I Dragu i Damira čudila je činjenica da se za spomenuti projekt prijavila isključivo obitelj Tišma! „Ne znam kako je moguće da se nitko drugi nije prijavio! Nadam se da će uskoro dvojica, trojica poznanika zatražiti podršku jer sam mnogima pričao o tome“, navodi Damir ističući kako je njegov primjer izvrstan primjer suradnje Parka i lokalnog stanovništva, na obostrano zadovoljstvo i korist.

„Mi smo dinarski ljudi, volimo prirodu i želimo je očuvati“, kaže Željko Burza

I odgovor je stigao! Dvojica su se stočara prijavila na suradnju i u tijeku su pregovori s Parkom. Jedan od njih, Željko Burza iz Bilušića Buka, tvrdi da je do te suradnje trebalo doći i puno ranije. „Rođen sam na ovom području i još sam od malih nogu stekao ljubav prema prirodi. Mi smo dinarski ljudi, to nam je u genetici. Nakon što sam 39 godina živio sam u Splitu i radio u brodogradilištu, vratio sam se u Bilušića Buk no ni sada ne mirujem: držim 25 koza, 40 ovaca, kupujem dvije krave. Dio sam kamena i krša, volim to“, kaže Željko. Njega dobro znaju u Nacionalnom parku jer je godinama uređivao zajednički put.

„Imam kosir, kratko oruđe kojim se prorijedi grmlje. Svako jutro kad idem na teren, podrežem smreku i drugu vegetaciju, a utoliko sam zainteresiran i da proširim teren na kojem pase moja stoka. Čekam da mi se jave iz Parka da potpišem sporazum i radujem se suradnji“, zaključuje Burza, daljnji rođak Damira Tišme.

I Damir je još kao dječak dane i noći provodio uz svoga oca čuvajući ovce i krave, zbog čega nije ni pomislio na drugu profesiju.

„Najdraže su mi ovce, a njih je najteže držati jer su najzahtjevnije! Traže veliku pažnju, stalno moraš biti uz njih, što nije slučaj s kravama i konjima“. Obitelj Tišma drži dva konja, 50 buša i preko stotinu ovaca. „Buša je zahvalna za držanje, treba joj samo paša, nema davanja, dobra je za ekološku proizvodnju i idealna za naš krš. To je naša pasmina koja je tu prilagodljiva, sve jede“.

Obitelj Tišma već ima ekološku proizvodnju, a kroz dvije godine postat će i vlasnici certifikata za eko proizvodnju. Država nalaže da se mora polagati ispit za taj certifikat. „Zato pohađam predavanja gdje me uče kako biti stočar, a nitko od predavača nema mog iskustva. Ali tako je kako je, ako želim certifikat, moram to položiti“, priča Damir, svjestan da će zbog certifikata povisiti cijene, što neće naići na odobravanje njegovih stalnih kupaca. „Lokalce ne zanima ima li meso certifikat, već kakvo je. Ali ja to radim zbog nas, vjerujem da je u eko proizvodnji budućnost“, ističe stočar koji se bavi isključivo preradom mesa koje je uglavnom prodavao na lokalu. „Ove se godine, međutim, dogodilo da je kompletna narudžba stigla iz Imotskog“.

„Lokalce ne zanima ima li meso certifikat, već kakvo je, ali ja vjerujem da je u eko proizvodnji budućnost“, zaključuje Tišma

Damir je otac troje djece za koju ne vjeruje da će slijediti korake njega i supruge Sanje. Najstariji, 12-godišnji Boban, pomaže na polju vozeći traktor, to ga najviše zanima, dok petogodišnji Jakov pomaže kad ga se zamoli. Zasad najveću pomoć imaju od 10-godišnje Darije koja obožava konje, ali i sve druge životinje. „Nemamo se potrebe seliti u grad, ovdje nekako sve imamo, a i grad nam nije na kraju svijeta, kako Zadar ili Knin, tako ni Zagreb. Jedino žalim što u selu nema više djece pa i mojima nedostaje društva“.

Obitelj Tišma ističe da se na selu može jako lijepo živjeti. „Danas je trend da ljudi idu u Njemačku ili bilo gdje izvan naših granica, a naš je najveći problem taj što nitko ne cijeni svoje. Svi mislimo da je tamo negdje ljepše, a kada Nijemac dođe tu i divi se našoj prirodi i stoci, onda i mi shvatimo koliko nam je krasno“, zaključuje Damir uz tvrdnju da bi i Općina trebala imati koristi što tu živi i razvija posao mlada obitelj. „Poruka je jasna – i mladi mogu, a ne samo stari. Ali o tome se ne priča“.

„Poruka je jasna – i mladi mogu, a ne samo stari. Ali o tome se ne priča“, ističe Tišma

O odnosu s Parkom Damir ima samo pozitivne riječi, „Izađe nam inspekcija na teren i provjere što radimo. Tijekom ove dvije godine, koliko imamo podršku od Parka, nije bilo nikakvih problema. Dapače, dali su mi vodu kad je nisam imao. Imamo vrlo prijateljsku suradnju“.

Na pitanje kakvu budućnost vidi u svom kraju, Damir odgovara: „Jako mi je teško prodati stoku, baš se vežem uz nju. Ako mi je lijepa, teško mi ju je dati. Zbog toga, a i zbog jednostavnosti rada, razmišljam da nam ostavim samo bušu. S njom je puno jednostavnije, elektro čuvarima je ograđen pašnjak, otjeram ih iz jednog u drugi, nemam dva sata posla dnevno. A s ovcama pak nemam ni vikenda ni praznika. Kad krene janjenje, tri mjeseca ne izlazim iz sela.“

Velik je broj Damirovih ovaca, pa svakoj ne daje ime. No, one neke posebne, najtvrdoglavije ili najljepše, uvijek imaju ime. Crna, Mica, Roga, Crnorepa ili Tupava gotovo su uvijek na pašnjaku. „Ljeti bi ovce trebalo musti, za što odlazi najmanje tri do četiri sata dnevno. Meni bi za to trebalo nekoliko ljudi, ali kako ih nema, preradom mlijeka se uopće ne bavimo. Da ima ljudi u selu, mogli bi pomoći“, zaključuje Damir i kaže da se od posla kojim se bavi može dobro živjeti. „Ali posao je ogroman. I to ne može raditi onaj tko to ne voli. Ne može se ići na ekonomsku računicu, to se ostavlja za neku tvrtku. Ovo jednostavno mora biti ljubav!“

S tom se tvrdnjom slaže i Drago Marguš. „Zarastanje pašnjaka vodi smanjenju bioraznolikosti. Sada provodimo istraživanje na koji način spriječiti zarastanje pašnjaka, da li ispašom ili paljenjem. Prema dosadašnjim rezultatima čini se da je ispravan put obnove kamenjarskih pašnjaka upravo ispašom koja doprinosi lokalnoj zajednici i razvoju kraja, očuvanje tradicije, baštine i kulturnih običaja kao i ekološke svijesti a u konačnici i biološke raznolikosti kroz suživot čovjeka i prirode“.