Krajnji jug Crne Gore, na samoj granici sa Albanijom, za vrijeme vladavine dva komunistička lidera - Josipa Broza Tita i Envera Hodže - bio je jedna od najtvrđih granica Evrope. Zahvaljujući tome, taj prostor ostao je skoro netaknut ljudskom rukom, na veliku radost prirode. Skoro četiri decenije nakon smrti dva komunistička vladara, htio sam da se uvjerim šta je ostalo od nekadašnjeg srednjovjekovnog centra ovog kraja, Šaskog jezera, koje je za razliku od susjednog Skadarskog jezera, i ne tako poznat toponim na turističkim mapama.

Tabla na kojoj piše Šasko jezeo - IBA područje (Importand bird area, područje važno za ptice), znak je da sam na dobrom putu. Nakon ogromnih zelenih prostranstava sa obje strane puta, nailazim na blago izvišenje, iza kojeg se krije moj cilj – Šasko jezero. To je manje jezero Dinarskog gorja, površine do 5 kvadratnih kilometara, 23 km od Ulcinja, u zaleđu dva bisera Južnog Jadrana – pješčane, 13 km duge Velike plaže i po ljepoti čuvenog riječnog ostrva Ade Bojane, na ušću rijeke Bojane u Jadransko more.

Na obodu jezera dva su objekta. Jedan napušteni, podignut u vrijeme bivše Jugoslavije i to za turiste - lovce iz Italije, koji su dolazili na jezero u lov na ptice. Drugi objekat je restoran “Šas”, čijeg vlasnika smo zatekli u čunu, tradicionalnom prevoznom sredstvu ovih krajeva, ispod terase restorana. Uslijed velikih padavina, vodostaj je skoro rekordno visok.

”Sad se sve izjednačilo. Bojana, Šasko jezero i more su jedno”, kaže izlazeći iz čuna. “Ja sam Alim. Poštovanje!”

Alim Đeković je nakon službe u jugoslavenskoj vojsci u prošlom vijeku, karijeru nastavio kao trgovački putnik za Kosovo i Albaniju. Nakon menadžerskog posla, vratio se 2002. na svoje ognjište u okolini Šaskog jezera, gdje je uložio sav stečeni kapital i počeo da gradi svoj san. Prvo je otvorio autentični restoran usađen u stijenu na obodu jezera, zatim u istom stilu od kamena gradi četiri apartmana. Posjeduje i brod splav za 50 putnika za obilazak jezera, a na travnatoj zaravni ispod restorana ima uređene terene za rekreaciju, kao i mjesto za kampovanje, koje svim turistima ustupa besplatno.

“Ako obratite pažnju, vidjećete da na jezeru nigdje nema smeća. Na proljeće upalim čamac i pokupim svaku kesu, bocu… Po deset vreća napunim! Meni turizam treba đe je čisto!“, objašnjava.

S ponosom navodi kako sve radi u saradnji sa mještanima. Restoranska ponuda zasnovana je na onome šta otkupljuje od lokalnog stanovništva. U skladu sa tim, u saradnji sa NVO Green Home, u okviru Alimovog kompleksa otvoren je Info centar, kako bi se zaokružila ponuda mjesta koje predstavlja turistički centar ovog kraja. Na policama Info centra izloženi su autentični suveniri iz domaće radinosti ljudi ovoga kraja.

“Ovdje turisti uživaju u prirodnim ljepotama i kulturnim znamenitostima, dolaze do novih saznanja iz istorije, upoznavajući ljude i njihovu tradiciju. Zajedno sa istinski nezaboravnim doživljajem i emocijom u srcu, sa sobom odnesu razne domaće proizvode karakteristične za Šasko jezero i okolinu – masline, maslinovo ulje i na bazi njega napravljene sapune, med, vino, sokove, džemove, suve smokve, kravlji i kozji sir i brojne rukotvorine zanatlija.”

Pojedini proizvodi izloženi u Info centru stekli su i internacionalnu slavu. Najbolji primjer za to jeste vino Status. Uzimam flašu vina Status ne sluteći koliko priznanja krije:

  • Velika zlatna medalja za vino Status na prestižnom kraljevskom ocjenjivanju vina Royal Wine Challenge, Beograd 2009.
  • Velika zlatna medalja za vino Status Barique, Royal Wine Challenge, Prag 2010.
  • Bronzana medalja za vino Status Barique, na najprestižnijoj svjetskoj manifestaciji ocjenjivanja vina Decanter, London 2014.

To je bilo više nego dovoljno razloga da što prije upoznam vlasnika proslavljenog vina. Po Alimovoj preporuci, zaputih se ka sjevernom obodu Šaskog jezera, iznad kojeg se izdiže Briska gora, iza koje se nalazi vinarija Milović vlasnika Branimira Milovića, okružena vinogradima i plantažom mandarina. Branimira sam zatekao kako uz pomoć trogodišnjeg sina Marka, pravi “smještajne kapacitete” za svoj par vučjaka Boba i Laru.

“Napravismo boks sa ostacima drvene građe. Doveli smo Bobu drugaricu Laru. Ne valja kad je neko sam”, kaže uz osmjeh Branimir, 45-ogodišnjak, koji je odlučio da ne napušta rodni kraj, već da životni put nastavi na porodičnom imanju.

Uz čašu nagrađivanog Statusa, kreće i Branimirova priča. Sa ponosom ističe da je ovaj kraj već odavno poznat po dobrom vinu koje se pilo u diplomatskim krugovima i u Titovim vilama na Brionima još 60-ih godina prošlog vijeka. Povoljni klimatski uslovi, veliki broj sunčanih sati i plodno zemljište okruženo rijekom Bojanom, Šaskim jezerom i Jadranskim morem, od presudnog su značaja za kvalitet ovdašnjeg vina. Jednako su važni i porodično nasljeđe i domaćinova ljubav prema vinogradima, koji su primjenom savremene tehnologije, pretočeni u kvalitetna vina vinarije.

Branislav je naslijedio ovaj porodični posao od djeda i oca. Prvi vinograd zasađen je 1968. godine. “Zadržao sam još preko 1.000 čokota loze, zasađenih 1968. i 1975.“ Podigao je i nove zasade, pa vinogradi Milovića sada broje oko 18.000 čokota, uglavnom autohtonih vinskih sorti “vranac” i nešto “kratošije”. Godišnja proizvodnja je od 15.000 do 20.000 boca.

Razgovor prekida ćerka Milena koja usplahireno javlja da je Bobova drugarica Lara izašla iz boksa! “Djeca su mi mala. Malo sam kasno u to krenuo, ali sve stižem!”, dodaje Branimir.

Gosti vinarije će u društvu sa ovim pasioniranim vinogradarom obići vinograd, a potom u autentično uređenoj vinskoj konobi degustirati vina uz serviranu tradicionalnu mezu – pršutu, sir, masline i hljeb. U ponudi su i organizovani ručkovi sa čitavom paletom tradicionalnih kulinarskih specijaliteta: jela ispod sača, riblji specijaliteti, divljač, kačamak i autentično crnogorsko varivo – raštan. Milovići gostima nude i smještaj, a u okviru kompleksa se nalazi i teniski teren i bazen na terasi na krovu objekta, odakle se pruža pogled na imanje i okruženje vinarije.

Branimir je uz vinograd zasadio i 2 000 stabala mandarine i 240 maslina, i ima u planu gradnju uljare za maslinovo ulje. Imao bi Branimir još mnogo toga da ispriča, ali mene je čekala još jedna adresa, sa proizvodima iz Info centra.

Krećem ka Ulcinju kako bih upoznao Eleonoru Redžepagić, kao primjer da su u jednakoj mjeri kao i muškarci sa Šaskog područja, uspješne i žene. Eleonora je vlasnica firme “Ela magic”, koja proizvodi organske sapune od maslinovog ulja. Začetnik je proizvodnje sapuna hladnim postupkom, a među prvima u Crnoj Gori je počela da upotrebljava bilje kao dodatak sapunima. Vedra sredovječna žena živih očiju, dočekala me je ispred svoje kuće, koja ujedno služi i kao “fabrika” za proizvodnju prirodnih sapuna. U dnevnoj sobi ona je za ovu priliku marljivo po korpicama poređala paletu svojih umotvorina. Njene vrijedne ruke počeše da prikazuju svoje stvaralaštvo u obliku školjke, cvijeta, leptira,… prezentujući svoju vještinu, znanje i maštovitost. Interesovalo me je kako je uopšte došla do ideje i recepture.

“Na bazi sopstvene recepture, koju sam usavršvala godinama, naučila sam da od maslinovog ulja, bez kuvanja, pravim sapune sa dodatkom kozjeg mlijeka, meda i bilja kao što su: lavanda, neven, ruzmarin, menta, žalfija, kopriva, cimet i kantarion. Pored toga, pravim i sapune sa dodatkom eteričnih ulja: lavande, mente, žalfije i ruzmarina. Ph vrijednost ovih sapuna, najbliža je onoj koju ima ljudska koža. Nemaju nikavo štetno dejstvo po okolinu i toliko zdravi da bi se maltene mogli jesti!”

Koristeći hladni postupak proizvodnje, kako bi sačuvala ljekovitost maslinovog ulja, Eleonora je sve specifičnosti prirode i ujedno prednosti ovog podneblja uspješno sakupila u svojim sapunima.

Na pitanje koja je to tajna njenih sapuna, s osmijehom mi odgovara: “Tajna je da brinem o kvalitetu svakog sastojka sapuna, pa proces njihove izrade može da započne tek nakon pažljivog odabira maslinovog ulja, kozjeg mlijeka i meda sa šaskog područja, a onda i bilja koje sama uzgajam, berem u prirodi ili nabavljam u apoteci. Veliku pažnju posvećujem kompletnom procesu proizvodnje kako bi sapuni bili što kvalitetniji, a potom dostupni u raznim oblicima i gramažama i na kraju što interesantnije upakovani u papirnim kutijama sa bar kodom. Kad je obim posla veliki, kao npr. u jeku turističke sezone, svi ukućani priskaču u pomoć. Muž, svekrva i djeca.”

Eleonora, koja je po struci ekonomski tehničar, kaže da nema nikavih problema sa prodajom, jer uspijeva da proda sve što proizvede. Najviše kupuju turisti, a redovne mušterije su i predstavnici ambasada u Crnoj Gori. Brojni sertifikati koji krase zidove sobe, pokazuju kako autentični sastojci ovog kraja, uz znanje i posvećenost radu i kvalitetu proizvoda, daju pečat jedinstvenosti prirodnih sapuna od maslinovog ulja koje proizvodi Eleonora.

Nakon Eleonore, nisam mogao da odolim, a da se ponovo ne vratim Šaskom jezeru. Kao Talični Tom krenuo sam u susret zalazećem suncu, koje se obasjavalo u vodi jezera. Ispeo sam se na bivšu karaulu “Fraskanjel”, uživajući u fenomenalnom pogledu, kakav su ne tako davno mogli da imaju samo vojnici graničari. Otvorio sam bocu “zlatnog” Statusa i nazdravio u znak dobrodošlice koju mi je ovaj kraj priredio. Shvatio sam puno značenje Alimovih riječi da svaki posjetilac sa ovog mjesta ode sa istinski nezaboravnim doživljajem i emocijom u srcu.