Sava samo što se ne izlije cestom koja od Jasenovca vodi prema Krapju, mjestu gdje se nalazi posjetiteljski centar Parka prirode Lonjsko polje. Iako je to za poplavno područje uobičajeni prizor u ovo doba godine, čest je susret s kamionima koji prevoze vreće pijeska.

„Mi smo na to navikli“, kaže Marina Katušić iz Jasenovca. Taj je odgovor u Lonjskom polju čest, jer ove retencije, koje su prirodni prostori za rijeke i koje prihvaćaju sav višak vode iz izlivene Save i njenih pritoka, spašavaju brojna mjesta uzvodno i nizvodno od Lonjskog polja.

Iako zastrašujuća u trenutačno vrijeme, posebice ako znamo da se snijeg uzvodno još otapa, Sava nije razlog ovog posjeta Lonjskom polju. Naime, Javna ustanova koja upravlja ovim zaštićenim p odručjem, pomogla je u osiguranju gotovo 14 milijuna kuna poticaja, što iz EU fondova, što iz državnog proračuna, za više od stotinjak obitelji koje se bave tradicionalnim stočarstvom koje je ključ očuvanja travnjačkih ekosustava. Da nema stoke na pašnjaku, pašnjak bi vrlo brzo zarastao, a tih 400 ljudi koji danas primaju poticaje tek bi se sjećali kako je život uz Savu nekad izgledao.

Park prirode Lonjsko polje na glasu je kao zaštićeno područje koje ima kontinuiranu suradnju s lokalnom zajednicom. Dokaz tome je i vijeće dionika koje djeluje već godinama.

„Čovjek je u Parku najugroženiji“, objašnjava Valerija Hima, stručna voditeljica u PP Lonjsko polje. „Štitimo ptice, gmazove i vodozemce, a pritom zaboravljamo da ako s ovih prostora ode čovjek, izgubit ćemo prvo biološku i krajobraznu raznolikost, a potom i naše vrijedno kulturno nasljeđe. Ustanova provodi aktivnosti suradnje s dionicima u cilju sprječavanja zarastanja travnjaka i njihovog pretvaranja u šume i šumsko zemljište“.

U dogovoru s Ministarstvom poljoprivrede i Agencijom za plaćanja u poljoprivredi i ruralnom razvoju, u Ustanovi su uspješno pronašli model upisa velikih pašnjačkih kompleksa u sustav poticaja. „Smatramo da je u današnje vrijeme, kada je ne samo u Hrvatskoj nego i u cijeloj Europi opći trend napuštanja ruralnog područja, ovo mali poticaj da mlado i radno sposobno stanovništvo vidi u sektorima poljoprivrede i turizma svoju šansu za život“, zaključuje Hima.

„Osobno bih bio zadovoljan da mogu raditi sa svojih 10 krava, a tako bi i djeca ostala na selu. Ali realnost je drukčija.”

„Dobro surađujemo, Park nam pomaže. Međutim, pitanje je koliko je sve ovo održivo“, navodi Željko Strmić iz Mužilovčice, vlasnik velikog gospodarstva. „Osobno bih bio zadovoljan da mogu raditi sa svojih 10 krava, a tako bi i djeca ostala na selu. Ali realnost je drukčija. Da bi si moja djeca osigurala financijski prihvatljiv život morali bi držati veliki broj grla stoke, za što je potreban cjelodnevni angažman bez slobodnih dana i godišnjeg odmora. Supruga i ja vezani smo uz štalu 24 sata“, kaže Strmić koji ima oko 200 komada stoke: konja, krava, telića. Ima i jednog podolca, slavonsko-srijemsko podolsko govedo, kojeg na području Lonjskog polja ima samo Park prirode, i sam registriran kao OPG.

„Podolac je sasvim drukčija pasmina, više divlja. Nemam namjeru imati više podolaca, ovaj mi je za turiste, čista atrakcija“. Željkova stoka pase na samom ulazu u Lonjsko polje a vidi je svaki posjetitelj koji dođe u sezoni ispaše između svibnja i listopada, dok je stoka vani. „Svaki je dan netko uz stoku, a u štalu ih vraćam tek da prezime“.

„Ja sam pobjegla iz firme i danas sam sretna u svojoj štali“, kaže Marina Katušić

„Ja sam pak pobjegla iz firme i danas sam sretna u svojoj štali“, kaže Marina Katušić s početka priče. Vlasnica OPG-a iz Jasenovca ima autohtone pasmine: turopoljsku svinju, hrvatskog posavca, svoja goveda, ovce, kokoši, obične svinje. „Dio krava podojim, dio je pušten u polje. Imam i veliki povrtnjak, a proizvode prodajemo na tržnici u Jasenovcu. Uz svojih šest krava, unatoč ekološkoj proizvodnji, ne mogu osigurati budućnost da sva tri sina koji su sada na studiju u Zagrebu, žive s nama. Najstariji sin ima ambicije ostati, a druga dvojica uvijek dođu kada znaju da je vrijeme da ih zbog gospodarstva trebamo“.

Marina je sretna jer joj je suprug zaposlen. Da nije, kaže, teško bi preživljavali. Ovako je raduje život u Lonjskom polju. „Prije dvije godine potpisali smo ugovor s Javnom ustanovom Park prirode Lonjsko polje za košnju livada na Spomen području Jasenovac pod posebnim uvjetima, jer je to područje gdje dolazi ptica kosac, a interes je svima da se ona zaštiti. Ima ljudi koji se bune, a meni je sasvim normalno da se i u ovo uklopimo. Ovakva mješovita ekološka gospodarstva poput našeg su ovdje baš rijetka“.

Željkova je situacija drukčija. On je na ekološku proizvodnju prešao prije tek dvije godine. „Razlika u poticajima je ogromna. Danas se pitam zašto sam odbijao tu ideju toliko godina, zašto sam slušao druge. Tek sad vidim koliko sam izgubio.“

Dok šećemo Krapjem, i Marina i Željko slažu se da je nekad u selu bilo ljepše. „Znalo je tu biti 500 krava, a danas ih ne vidiš na cesti. Imaju ih četiri čovjeka u selu. Nekad bi ljudi prodali tele i šest mjeseci od toga živjeli. Danas ako pokrijete režije za jedan mjesec, puno ste postigli“, zaključuju.

„Nikad ne bih otišao odavde da bih živio u nekoj kući u Zagrebu ili Sisku! Ne bih preživio u stanu između četiri zida!“, kaže Željko, a s njim se slaže i Marija.

Dvoje se poljoprivrednika slažu da bi im život izvan Lonjskog polja bio nezamisliv. „Nikad ne bih otišao odavde da bih živio u nekoj kući u Zagrebu ili Sisku! Ne bih preživio u stanu između četiri zida!“, kaže Željko, a s njim se slaže i Marija. „Odrasli smo ovdje, navikli se na ovo prostranstvo i teško je to zamijeniti bilo kojim drugim područjem“.

Iz Krapja odlazim prema Čigočuu, najpoznatijem mjestu u Lonjskom polju. Jučer su viđene tri rode, a očekuje se da će i ostale uskoro početi dolaziti, jer one su simbol ovog kraja. Zaustavljam se pokraj ogromne rode što stoji uz tablu „Tradicije Čigoč“. Mladen Barić, koji je od oca Marka preuzeo vođenje restorana, dočekuje me u društvu zaručnice Dijane.

„Mi smo iz mjesta Kakanj kraj Sarajeva odakle smo izbjegli tijekom rata. Nismo se bili u mogućnosti vratiti, pa je tata odlučio kupiti bilo što u Hrvatskoj. Ovdje smo 1997. pronašli novi dom, u oronuloj kućici u selu, bez struje i vode“, prisjeća se Mladen. „Park je proglašen 1990. godine i tada turizam uopće nije bio razvijen. Od 2000. godine kako su se polako počeli razvijati turistički i ugostiteljski objekti tako je i turista počelo sve više dolaziti. U početku nisu imali gdje popiti kavu, a kamoli prespavati. U to je vrijeme obitelj Sever u Čigoču počela uređivati kuću za smještaj u svom dvorištu, pa je i moj tata dobio ideju“.

Barići su kupili staru kuću u obližnjem selu te 'planjku po planjku' preselili kuću na novu lokaciju u Čigoču, sve pod budnim okom konzervatora da ostane autohtono. Danas su „Tradicije Čigoč“ obiteljski posao, ali u sezoni koja upravo počinje, Barići zapošljavaju pet radnika.

„Život u zaštićenom području je poseban. Sve je nekako mirnije. Nije da nema stresa, jer posao baš to ne dopušta, ali ova priroda zaista opušta“, kaže Barić dodajući da je zadovoljan suradnjom s Parkom. „Školske grupe, nakon obilaska Parka, dođu kod nas na ručak. A turisti koji kod nas noće, ujutro pođu u Mužilovčicu, te se kroz taj ulaz upoznaju s tradicijom kraja i govedima koja tamo pasu“.

Željkovih goveda, koja predvodi maneken podolac, pomislila sam.

Kao da mi čita misli, Mladen nastavlja: „To je prekrasna slika za prvi susret s Parkom! A kroz dva naredna dana upoznaju cijeli kraj, makar su im uglavnom prioritet ptice. Lonjsko polje je još neiskorišteni biser“.

Mladen se nada da će uskoro biti izgrađen i novi posjetiteljski centar Parka u Čigoču. „To je ipak ulaz u Park, a to se ni po čemu ne zna“.

„Je li netko nastavio s razvojem turizma vidjevši vaš uspjeh?“, pitam. Odgovor je negativan.

„Malo tko i radi, a i nema nas puno. No činjenica je da se nitko nije pokrenuo nakon što smo obitelj Sever i mi započeli“.

„Imate li roda?“, okrećem temu nenaviknuta na Čigoč s trenutno praznim gnijezdima.

„Sad će one, samo što nisu. Imaju kod nas gnijezda. Samo se jedne godine dogodilo da nisu došle, pa su njihova gnijezda uzele druge rode. Dogodine su se vratile, na sreću i nas i turista“.