So je odvajkada bila jedna od najdragocjenijih životnih namirnica. Solila u zaleđu Tivatskog zaliva na obodu Boke Kotorske više od hiljadu godina bila su izvor života i blagostanja za lokalno stanovništvo, jer je so u prošlosti bila jedna od najvrednijih roba na tržištu. Do prije jednog vijeka, od proizvodnje soli na Solilima živjelo je više od 300 porodica. Poslednja berba dogodila se 1960. Od tada Solila polako padaju u zaborav. Nekadašnji ponos ovog područja, vremenom se pretvorio u deponiju.

Ipak, pola vijeka nakon poslednje berbe soli, uviđa se značaj Solila. Ali ne zbog eksploatacije soli, već kao jedno od najznačajnijih staništa ptica i poslednjih primjeraka flore prilagođene slanim staništima na istočnoj obali Jadrana. Zavod za zaštitu prirode proglasio je 2008. godine Solila za specijalni rezervat prirode. Pet godina kasnije, uvrštena su na Ramsar listu močvara od međunarodnog značaja. Iste godine upravljanje Solilima povjerava se Javnom preduzeću za upravljanje morskim dobrom Crne Gore, koje je tada po prvi put dobilo nadležnost za upravljanjem zaštićenim područjima u zoni morskog dobra, objašnjava biologinja mr. Aleksandra Ivanović, koja je u tom preduzeću rukovodi Službom za održivi razvoj. U dogovoru sa Centrom za zaštitu i proučavanje ptica Crne Gore, Opštinom Tivat, Lokalnom turističkom organizacijom Tivat, nastaje partnerstvo kako bi se jedno veliko smetlište privelo svojoj namjeni.

Pola vijeka nakon poslednje berbe soli, uviđa se značaj Solila kao jednog od najznačajnijih staništa ptica i poslednjih primjeraka flore prilagođene slanim staništima na istočnoj obali Jadrana

„Naišli smo na jako zapušten prostor“¸ priča mi Aleksandra dok hodamo kamenom ozidanim nasipom koji služi kao granica između bazena u kojima se nekad sakupljala so. Sa nasipa danas nam se pruža poseban ugođaj - pogled na par bijelih čaplji koje su od strane mora sletjele na doručak. Dvogled nam ipak nije omogućio da zavirimo šta je danas bilo na jelovniku, tako da smo nastavili hodanje do prvog drvenog mosta, koji služi za bezbjedno premošćavanje vodenih kanala.

“Evo, sve do ovog mosta nalazile su se razne vrste otpada od smeća do deponija zemlje, šuta, pa i sadržina septičkih jama, tako da smo prvo očistili taj dio Solila, a zatim i rekonstruisali svih 12 mostova. Time je ujedno formirana i šetališna, rekreativna staza u dužini od oko dva km. Postavili smo i ulazne kapije, info punkt, informativne table, klupe, osmatračnice za posmatranje ptica i rekonstruisali i ovaj nasip po kojem hodamo“, objašnjava Aleksandra.

Njen kolega iz Službe Vojislav Dragnić, zadužen za koordinaciju i praćenje uređenja i obnove Solila, koji takođe kao i Aleksandra na Solilima s proljeća provodi svaki slobodan trenutak, kaže da je JP „Morsko dobro“ do sada u sanaciju infrastrukture i uređenje rezervata uložilo oko 200.000 eura. Sa osmatračnice pokazuje mi plan bazena koji su planirani da se obnove za proizvodnju soli u turističke svrhe, kako bi se posjetiocima dočaralo kako se so proizvodila na tradicionalan način prije nekoliko vjekova. Tako će turisti iz Budve, Tivta i Kotora, tri grada koji gravitiraju oko područja Solila, imati priliku da dožive jednu novu ambijentalnu turističku ponudu, uz već postojeću ponudu posmatranja ptica i rekreativni turizam.

Velika pažnja usmjerena je i na monitoring stanja flore i faune, za koji se na godišnjem nivou izdvaja i do 10 000 eura. Solila su bila poznata i po lovu na ptice. „Zahvaljujući uspješnoj saradnji sa nadležnim institucijama, lov na području Solila konačno je iskorijenjen“, sa ponosom ističe Vojislav.

"Solila su jedno od najznačajnijih zimovališta i gnjezdilišta ptica u Crnoj Gori."

Svoje oduševljenje sadašnjim stanjem Solila nije krio ni ornitolog Darko Saveljić iz Centra za zaštitu i proučavanje ptica, za koga je ovo jedna od najljepših priča o zaštiti prirode u Crnoj Gori, u smislu sinergije vladinih, nevladinih i lokalnih subjekata. Posebno kad se ima u vidu njen značaj, koji nadaleko prelazi granice Crne Gore, jer se Solila nalaze na Jadranskom migratornom koridoru za milione ptica iz Sibira, Sjeverne, Srednje i Istočne Evrope, koje svake godine lete ka Africi i obratno. „Kad s jeseni ptice lete na jug, upravo su Solila poslednja stanica za jako naporan let preko Jadranskog mora. A kad se s proljeća vraćaju, Solila su prvo hranilište ptica nakon iscpljujućeg jadranskog putovanja iz Italije, dugog 200 kilmetara. Uz to, Solila su jedno od najznačajnijih zimovališta i gnjezdilišta ptica u Crnoj Gori, značajno područje za ptice (IBA) od međunardnog značaja i Emerald stanište Bernske konvencje, na kojem smo uspjeli da registrujemo više od 114 vrsta ptica.“

Solila ubrzo nakon uređenja, osim kao gozba za umorne svjetske letače, postaju i omiljeno mjesto mještana za odmor i rekreaciju. Aleksandra naglašava saradnju sa lokalnom zajednicom, kao još jedan uspješan segment razvoja Solila. „Značajna površina Solila nalazi se u privatnom vlasništvu. Iz tog razloga ulaz u Solila je besplatan, kapija uvijek otvorena, i svi pripadnici lokalne zajednice su više nego dobrodošli“.

„Upravo od mještana smo naučili kako se to područje koristilo nekad, i prije nego bilo šta uradimo na Solilima, prvo prodiskutujemo sa lokalnom zajednicom, a tek onda pristupamo izvodjenju radova. Mi smo od početka pozvali sve zainteresovane strane da učestvuju u ovom procesu zajedno sa nama. I od početka govorimo šta je naš plan i cilj sa rezervatom“, dodaje Vojislav.

Osim Aleksandre i Vojislava naš domaćin na Solilima bio je i predstavnik lokalne zajednice i trenutno jedini zaposleni u rezervatu Aleksandar Brinić, koji nam se prudružio sa drugog kraja Solila. Stasit mladić odmah se nadovezao na naš razgovor o tome koliko se promijenio stav mještana od kad su Solila postala zaštićeni rezervat.

“Umjesto kao lovci, danas mještani na ovo mjesto dolaze kao rekreativci. Za njih sad Solila imaju novo značenje, jer su naučili da poštuju taj prostor.

Vidiš kako je sve veći mir što dublje ulazimo u rezervat. A to je nevjerovatan osjećaj, posebno u jeku turističke sezone, kad turisti preplave cjelokupno primorje“, kaže Brinić.

„Prošlog ljeta je gorelo“, prisjećam se pitajajući Aleksandra kako je to primila lokalna zajednica. Taj primjer, shvatam ubrzo, najbolje govori o njihovoj privrženosti.

„Spasili smo svi zajedno Solila od velikog požara“, govori mi Aleksandar. „Vatra je prijetila, gutala je cijelo područje. Ugasili smo je na vrijeme, a kasnije smo svi zajedno učestvovali u u sadnji vegetacije, kako bi se obnovio fond drveća stradalih u požaru. Lokalna zajednica je pobijedila moguću katastrofu“, zaključuje.

Sa našim domaćinima dolazim do kraja šetališne zone, na kojoj stoji tabla sa imenima najznačajnijih ptica koje posjećuju rezervat. Uvidjevši moj znatiželjni pogled , Aleksandra dodaje kako su table predvidjene za edukaciju , na koju je stavljen poseban akcenat. U tu svrhu redovno se organizuju radionice sa djecom iz osnovnih škola iz Tivta, kojima se kroz igru, zabavu i predavanja, predstavlja veliki značaj Solila na ovom području. Rezervat je mjesto na kojem se obilježava Dan močvarnih staništa, Dan planete Zemlje...

„Služba za održivi razvoj JP Morskog dobra na raspolaganju je svim obrazovnim ustanovama za organizovane posjete Solilima. U okviru jednosatne besplatne edukativne šetnje kroz Solila, posjetioci mogu da čuju interesantne priče i podatke o biodiverzitetu Solila: migratornim pticama, specifičnoj flori, kornjačama, ribama i rakovima koji nastanjuju rezervat, zatim o istorijskom razvoju na području, proizvodnji soli kroz vjekove, kulturnim vrijednostima i tradiciji ovog kraja. Takođe, u okviru posjete rezervatu organizuje se i posmatranje ptica“, objašnjava mi Aleksandra na kraju našeg puta po Solilima.

Na ulaznoj kapiji Solila vraćamo se na početak priče. Moji domaćini i vodiči su se potrudili da Solila prikažu, ne samo kao prirodno dobro, već kao i kulturno nasljeđe. Zbog toga su uradili Studiju zaštite kulturne baštine Solila, tako da je u toku procedura kod nadležnog Ministartsva za proglašenje Solila kao kulturnog dobra.

Tada sam pomislio nešto što im nisam rekao - kako se zaokružuje uspješna priča koja govori na koji način se jedna deponija pretvorila u prirodni i kulturni biser. Umjesto toga, zahvalio sam im se što su mi omogućili da na kratko doživim taj biser. Poželio sam im da istraju u njihovoj ulozi školjke, kako bi nastavili da uvećavaju povraćeni sjaj bisera, na opšte zadovoljstvo prije svega umornih ptičijih evroafričkih putnika namjernika, a zatim mještana, djece i turista.