Skupina posjetitelja okupljena na trgiću u mjestu Beli na otoku Cresu sluša od djelatnice lokalnog Centra za posjetitelje Darije Martinčić o tome kako mjesto nije dobilo ime po bjeloglavom supu nego po Beli IV, kad veliki „creski oral“, kako ga domaći zovu, preleti trg i izazove sveopće oduševljenje.

„Divan je! A jutros sam doživjela da ih je 40-ak bilo u jatu“, objašnjava Daria. Iako u ovom mjestu živi od rođenja, i dan danas za nju je ta ptica zbog koje većina posjetitelja dolazi u Beli jednako atraktivna. „Uvijek osjetim istu emociju. Nema riječi kako opisati taj osjećaj kad ih je toliko u jatu“.

Daria je članica lokalne nevladine udruge Tramuntana preko koje ju je angažirala Javna ustanova Priroda koja upravlja Centrom za posjetitelje i Oporavilištem za bjeloglave supove. Ona je jedna od dviju osoba s Cresa koje imaju izravnu dobit od činjenice da se u tom mjestu nalazi ovaj Centar.

„Ljudi u selu svjesni su zaštićene prirode i vrijednosti tog supa kojeg imamo. Baš svi znaju koliko nam je važna očuvana priroda,“ ističe Daria

To je još sredinom 1990.-ih prepoznao Goran Sušić, ornitolog koji je podigao tadašnji eko-centar i sve do 2012. godine brinuo o supovima. Od 2014. godine to je preuzela JU Priroda i u suradnji s Primorsko-goranskom županijom, Gradom Cresom i Ministarstvom turizma obnovila i opremila staru područnu školu u kojoj se sada nalazi Centar za posjetitelje. Izgrađena je i nova letnica za oporavak bjeloglavih supova, ove strogo zaštićene vrste koja se u RH gnijezdi još samo na Kvarneru. S lokalnom udrugom Tramuntana uspostavljena je suradnja u vidu prihvata i vođenja posjetitelja te skrbi oko ptica koje su na oporavku, a u rad Centra još su aktivno uključeni Udruga Biom i Zoološki vrt iz Zagreba.

„Vratili smo oporavilište za supove na Cres, tako da ljudi imaju mjesto gdje mogu saznati specifičnosti o supu kod nas. Naime, jedino ovdje supovi gnijezde tako nisko nad morem. I na Sardiniji gnijezde nad morem, ali ipak na višim pozicijama“, tvrdi Marko Modrić iz JU Priroda.

Bjeloglavi sup jedna je od četiri vrste strvinara koji žive u Europi, ali jedini preostali strvinar koji živi u Hrvatskoj, gdje se smatra ugroženom i strogo zaštićenom vrstom. Kljun ovog strvinara je savijen, a ima i dugi i savitljiv vrat zbog čega lako jede meso i izvlači iznutrice iz strvina koje pronađe u prirodi. „Supovi se hrane isključivo mrtvim životinjama, odnosno lešinama velikih i srednje velikih sisavaca, i nikada ne hvataju živi plijen kao ostale ptice grabljivice. Na Cresu, najčešći supov obrok čine ovce koje pasu slobodno u prirodi, a kada ovca ugine, supovi kao prava 'higijeničarska služba' slijeću na strvinu i za pola sata sve je gotovo. Od ovce ostaje samo kostur“, objašnjava Modrić.

Supovi su jedne od najvećih ptica koje lete: narastu i do 110 cm u visinu, a raspon krila im je do skoro tri metra! Na Kvarneru se gnijezde u ornitološkim rezervatima, no i izvan njih kao što je to slučaj obližnjeg otoka Plavnika i litice Kruna, nedaleko Belog. No svi kvarnerski otoci dio su ekološke mreže Natura 2000, proglašene ovdje upravo kako bi se supovi i ostale brojne vrste ptica kao suri orao, sivi sokol ili morski vranac očuvali u povoljnom stanju.

„Supovi su ovisni o društvu i nikad ne odabiru biti sami“, objašnjava Tomislav Bandera Anić, drugi „lokalac“ zaposlen u Oporavilištu za bjeloglave supove. Tomislav je svoj „vikend ruksak“ koji ga je vodio u prirodne ljepote Učke, Velebita ili Cresa, odlučio zauvijek skinuti zamijenivši Rijeku selom na Cresu. Jedan je od samo dvojice stanovnika naselja Ivanje. „Ljudi uzimaju godišnji odmor da bi došli ovo doživjeti, a ja imam tu privilegiju da sam tu 365 dana godišnje! Vjerovao sam da je ovakav život moguć i to mi se ostvarilo. Radim posao koji ne shvaćam kao posao. Nema stresa, čisto zadovoljstvo. Ovo je moj zen, svaka minuta me čini sretnim“.

Na pitanje kako ga doživljavaju lokalci, ovaj stručnjak za humanističke znanosti s američkim certifikatom za rehabilitatora životinja odgovara: „Djed mi je odavde. Dolazio sam vikendima cijeli svoj život i lokalno stanovništvo me zna, no čovjeka se prihvaća po djelima. Drago mi je što su mene prihvatili dobro!“

Pričajući o akciji spašavanja supova, u kojoj često sudjeluje i lokalno stanovništvo, Tomislavov pogled ispunjen je emocijama. „Spašavanje supa, nošenje u rehabilitacijski centar, praćenje ptice… Cijeli taj proces je jako emotivan, a najdivniji je trenutak puštanja ptice u slobodu. Ono što mene čini sretnim je da mogu pratiti gdje je poslije ptica putem GPS-a, je li u Grčkoj, Turskoj“, priča i prisjeća se posljednjeg događaja. „17. rujna ove godine pustili smo supa imena Kvarner koji je učinio izvanrednu stvar – preletio je Jadransko more od Cresa do Ravene u Italiji. Supovi to inače ne rade zbog nedostatka termala na moru, liftova toplog zraka koji će ih „podignuti“. Sup Kvarner je iskoristio buru i stigao u Italiju. Boravio je na plažama i građevinama, dolazio blizu ljudi što im nije običaj. Tako smo shvatili da nešto s njim nije u redu. Kad se spustio sve do Salerna, kontaktirali smo WWF. Još su isto popodne prema našim GPS podacima pronašli pticu koja je već otišla u mjesto Catanzaro. Pokupili su ga, sad je u njihovom oporavilištu, izgladnio ali se oporavlja“.

„Spašavanje supa, nošenje u rehabilitacijski centar, praćenje ptice… Cijeli taj proces je jako emotivan, a najdivniji je trenutak puštanja ptice u slobodu“, objašnjava Tomislav Bandera Anić

Kvarner međutim nije sup kojeg Tomislav najbolje pamti. Iskustvo koje mi je najviše ostalo urezano u pamćenje jest s Kargadurom, supom oko kojeg sam imao intenzivni proces spašavanja. Prvo sam se penjao po litici, pa je sup odletio i pao u more te izišao na visoku grotu, a ja za njime. Te situacije znaju biti dosta opasne, adrenalin radi svoje ali ta silna želja i ljubav prema pticama i prirodi je to što te gura i u tim rubnim iskustvima“, zaključuje Tomislav.

Danas na Kvarneru brojnost bjeloglavih supova iznosi stotinjak gnijezdećih parova, od kojih se najviše njih upravo gnijezdi na creskim liticama. Zaštitari prirode se nadaju da će u budućnosti, zahvaljujući novim hranilištima, taj broj i porasti. U oporavilištu je trenutačno šest supova koji nisu bili dovoljno snažni da polete sa svojim prijateljima tijekom posljednjeg puštanja u rujnu. Kažem prijatelja, jer riječ je o izrazito društvenim pticama koje se gnijezde u kolonijama, zajednički traže hranu i često lete u skupinama, što izaziva još veće čuđenje u priči o supu Kvarneru koji se sam uputio u Italiju.

Dok ih gledam u oporavilištu s terase Tramuntane, tik uz posjetiteljski centar, prilazi mi Nina Malatestinić, vlasnica tog pansiona i restorana. „Imati ovakav centar za posjetitelje veliki je potencijal za svo lokalno stanovništvo ovdje, velika dobrobit za sve nas. Sup je definitivno brend Cresa i ljudi se oduševljavaju kada ga vide. Često oblijeću taj kavez i slobodni supovi koji dolaze zbog hrane“.

Nina je sa suprugom 1994. stigla na godišnji odmor iz Rijeke. „Došli smo i – ostali. Moj je suprug porijeklom odavde, no i bez te činjenice mi bismo se zaljubili u ovaj krajolik zbog kojeg smo i ostali. Zajednica je jako mala i rado primaju nove ljude – tko god je došao, dobro je došao“.

Sva hrana koju serviraju u Tramontani je lokalna. „Glavninu nabavljamo s Cresa, a što nije moguće, to nabavljamo s područja Primorsko-goranske županije. Palenta koju serviramo je iz Gašparovog mlina, posebnog mlina na rijeci Rječini, hobotnica je od lokalnih ribara, janjetina i ovčetina su naše, masline beremo sami i radimo maslinovo ulje…“, oduševljeno priča, dok joj prilazi šogor Edi i poziva je da mu pomogne poslužiti mnogobrojne goste.

„JU Priroda je poveznica između prirode, turizma i lokalnog stanovništva., a priroda je neupitno opstala zahvaljujući lokalcima“, tvrdi Marko Modrić

No priču nastavlja Tijana Ban Vrsalović, vlasnica suvenirnice. Njezina je mala trgovina dobila mjesto na području posjetiteljskog centra, a suveniri koje prodaje uglavnom su lokalne proizvodnje. Uz taj posao, zajedno sa suprugom vodi i Zip-line Beli, na veliku radost njihovo troje djece.

„Svi mi itekako prepoznajemo vrijednost ove prirode i činjenice da ovdje obitava sup“, zaključuje Tijana, s kojom se slaže i Marko Modrić iz JU Priroda: „Do sad je priča uvijek išla u pozitivnom smjeru. Stanovnici su shvatili da imaju korist od našeg centra, a nemojmo zaboraviti da je sup zapravo creska ptica i da su ljudi s njime povezani. Lokalno stanovništvo nam izrazito izlazi u susret, pomažu u akcijama spašavanja ptica i jako su ponosni na pticu. Mi smo na neki način poveznica između prirode, turizma i lokalnog stanovništva. A priroda je definitivno opstala zahvaljujući lokalcima. Neizostavna je veza supa i ovce i da nije bilo ovčarstva, pitanje je bi li bilo supa“, zaključuje Marko.